Online knjižnica Zahvaljujući čarobnom kliku u arhiv javne TV (i ponudi pod naslovom Propustili ste, pogledajte!) svjedočimo ugođaju koji je jedinstven. Na zidu, odmah iznad ulaza, piše: U ovu prostoriju svi unose radost! Netko svojim dolaskom, a netko – odlaskom! Svi ovi za stolom već su odavno otišli, ali – kao da nisu?! Rečeno je: kronologija je isključena! Fajl u arhivu javne TV označen je radnim naslovom ispisanim rukom: Utvare virusne dokolice I, u produžetku, kratica kao simbol i šifra: UVD. Prizor se otvara u punoj veličini dobre plazme, kupljene na dvanaest mjesečnih rata. Velika četvorka igra preferans. Uvijek sam se divio svome ocu – zapravo: svome Ocu – kojeg sam doduše nadživio kada su godine u pitanju, ali – što vrijedi? – kad ovdje ne vrijedi ono s kronologijom, je li? Otac je govorio: “Ako se želiš uključiti u igru, moraš prihvatiti pravila! A moraš imati i vremena! Ovo je igra koja traje!” Povremeno je Otac rado znao zaigrati preferans… Povratak na društvo četvorice za stolom. Dante, kojega od milja zovu još i Paklenko, ostaloj će trojici: “Momci, samo pazite na razmak! Ne mislim na onaj vremenski, to je nebitno, nego na ovaj, interpersonalni.” Članovi ove svevremenske ekipe pogledaju se međusobno i ustanove da je s razmacima sve u redu. Uostalom, na drugom zidu, nekako odmah iznad stola s četvoricom zadubljenih u karte, lijepo piše: U raju je lipo, al’ u paklu je ekipa!, a bit će to ponovno rečeno tek mnogo kasnije, u vrijeme Domovinskog rata, i osvanut će na nekom zidu splitske ulice. Kolektivna memorija je neuništiva! “Zašto nas podsjećaš na razmak?” upita veliki Miguel. “Da smo svojedobno mogli skupiti glave, tko zna što smo još mogli dati čovječanstvu, ha?” doda visoki mršavko, gotovo isti, pljunuti Don Kihot, i jedva suspregne kihanje. “Pazi malo, čovječe! To se ne smije!” upozori ga Willy. “Vani je nekakav virus, kažu. Krunski svjedok, ili krunski virus? Da, krunski virus – korona virus. Kažu da je gadan. Kosi kao Najveći kosac… A kihanje je zabranjeno. Jer, zaista, vani je biti il’ ne biti!” poentira najveći od svih Vilija, gledajući u svoje karte. “Mislim da se mi ne bismo trebali bojati?” progovori Lope. “Kako to misliš?” upita ga Dante zvani Paklenko. “Pa… tako. Zar mi nismo besmrtni? Barem se tako govori, je li?” odluči pojasniti de Vega. “Eh, moj meštre, o tome bi se dalo naširoko”, uskoči koštunjavi Miguel, brišući još uvijek nos nakon što je malo prije zamalo kihnuo. “Vidi, ti si, de Vega, napisao možda i više nego mi trojica zajedno, a manje te se spominje nego svakoga od nas pojedinačno, ha?!” unese mu se u lice nosati Paklenko. “Sve je to relativno, moj Alberte… ovaj, moj Lope, znaš?! “Kako to misliš?” upita Dantea sada Lope de Vega. “Pa, već kad pitaš, jednostavno: nikad ne znaš hoće li se kriteriji promijeniti!? Eto, sada se vani govori kako će se život sasvim promijeniti nakon što prođe ova pošast. Pošast s tim krunskim, to jest korona virusom. Možda se nešto promijeni i u vrednovanju ponečeg drugog a opet istog, ha? Vidi, već sam ti rekao o tebi i o onome što si ti napravio, a pogledaj Hrvatsku! Koji su to kriteriji!? Mažuranić je napisao jedan ep i dopunio Gundulića, što znači da i nema baš neki opus – ali ima status! Pogledaj Ma-Ju Zagorku: napisala je tisuće stranica – da ne spominjem posebice onu njenu mamutsku Gordanu od gotovo devet tisuća stranica – pa uza sav taj očiti opus ipak nema status!?” “Momci, ne petljajte se u svašta! Ima i važnijih pitanja od tih što ih spominjete”, umiješa se opet mršavac i dugonja Miguel. “Kad izađemo odavde možda vani više ne bude nikoga živog. Kome ćemo mi tada nešto značiti, je li?” “Nema brige, Dugi! Znaš da ni potop nije uspio: ostao je čovjek! Bit će uvijek netko živ tko će prenijeti kolektivno pamćenje… pa, ako treba, i novi virus!” optimistično će Shakespeare. “Ionako su me mnogi krivo shvatili pa su ono ‘biti ili ne biti’ prepjevali na ‘imati ili biti’!” “Malo ste zabrazdili, ekipo! Suha su nam grla. Na stolu nema ničeg. Zovi da nam donesu nešto… ako, možda, negdje ima koga tko se ne boji izaći napolje, ha?” opet će najstariji od sve četvorice, Dante. Ali, kao da ga nitko nije čuo?! Jasno, što vrijedi da je najstariji kad ovdje kronologija ne vrijedi! Ipak, netko ga je čuo: otvaraju se vrata iznad kojih piše ono: U ovu prostoriju svi unose… Ulazi Quasimodo i nosi vrč s vodom. Paklenko pruži ruku pokazujući time da mu je grlo, očito, najsuše. “Čekaj, čovječe, donijet ću čaše. Ne smijete piti svi iz istog vrča, hej!” upozori ga zvonar. Ovih je dana bez posla. Nema misa, a ionako mu je crkva u Parizu nedavno izgorjela gotovo do temelja. Bio je u prolazu, pa k tome još i upravo pred vratima kada je čuo kako četvorica kartaju i spominju suha grla. Quasimodo donese iz obližnje izbe četiri čaše i rastoči sadržaj vrča. “Hej, što ti je ovo?” već nakon prvog gutljaja upita de Vega. “Na što misliš?” upita zvonar. “Ne pravi se grbav, čovječe, pa ovo uopće nije za piće”, pridruži se Vili. “Što hoćete, ljudi?! U ovoj krizi i destilirana voda je itekako dragocjeno piće”, pojasni plemeniti čovječuljak. “Na obližnjoj benzinskoj postaji mogao sam kupiti i benzin – jeftiniji je od vode! Ali sam se brinuo da vam se piće ne ogadi.” “Ma, pilo se nekada i petrolej”, priključi se opet de Vega. “Bilo je to u vrijeme kada se mislilo da taj derivat može izliječiti neke maligne bolesti, je li?!” “Znači, mogla bi takva pića opet doći na red. I benzin, i petrolej!? Što je ovo vani nego maligna pošast, ha?” rekne Miguel. “Kako to misliš?” opet će Paklenko. “Pa, što je ono vani nego neka nova pošast?! Poput kuge! Prošlost se ponavlja! Ionako kažu da je to došla kuga dvadeset i prvog stoljeća”, pojasni Vili. “Čovječanstvo napreduje unatrag! “Kako to kažeš, Vilibalde: čovječanstvo napreduje unatrag?” “Jednostavno: zar se nije u ono davno vrijeme, dok je kuga harala Firencom, okupilo u jednoj vili desetero mladih – sedam žena i trojica mladića – i za deset dana ispripovijedaše stotinu priča?! Tako nasta poznati klasik – Giovannijev Decameron!” “Sve što si rekao – točno je, Hamlete!” bespogovorno će Dante. “Znam da znaš, Pakleni, jer te Boccaccio jako volio. Ali, pazi sad: nama treba nekoliko mjeseci ove kuge ovog našeg stoljeća da se samo tri žene odluče i krenu u pisanje, zapravo da potaknu kolektivno pisanje novovjekog Super-Decamerona! Nove okolnosti, nova pošast, nova tehnologija, nove ideje…!” “Ne znam kako će to ići”, na to će Dante. “Što – kako će ići? Pa, već ide, meštre! Ide i ne zna se kad će stati! Ni pošast, ni pisanje novovjekog Decamerona! Čini se da je virus pisanja – kao i pripovijedanja u Boccacciovo vrijeme – ono najbolje što se moglo dogoditi u ovom vremenu tog opakog i najnovijeg virusa pošasti!… Jedan nevidljivi i opaki virus potiče toliko toga vidljivog i plemenitog, ha?!” Quasimodo ih nehotice prekine, jer posegne za praznim vrčem na stolu i pokretom ruke upita kartaše treba li im donijeti još. “Dobro, onda, donesi: pit ćemo vodu. Makar i destiliranu”, rekne pomirljivo Miguel. “Nego, reci ti nama, Zvonko, kako to vani izgleda? Što se to događa?” Quasimodo se nasloni na stol s kartama za preferans. Stol mu je, onako niskom, bio gotovo do ispod brade. “Pa, već kad pitaš, vani je sve pusto. Čini se da su ljudi kod kuće. Boje se virusa! Krunskog, korona-virusa. Tek povremeno nakratko izađu i prošeću. Iz trave Kantride i Rujevice, na stadionu na Krimeji niknula je crnogorica i poneka lipa… Baš blizu točke penala na Kantridi izrastao je alepski bor… Ipak, nakon kraće šetnje i boravka na zraku rado se vraćaju kućama… Možda u vlastitim karantenama rade i štogod pametno, ako nisu zaboravili? Možda vas i čitaju? Ima šanse, jer vidim da je Rijeka Europska prijestolnica kulture! Ali piše na novim plakatima: EPK 2021.” Rijeka: Europska prijestolnica kulture 2021. – produžeci (plus penali)! Pandemija kao naizgled beskrajna partija preferansa! A ono s ocem – to jest, s Ocem – hoću reći: problem je što roditelje najčešće ne slušamo i ne čujemo dok smo zajedno na ovom svijetu i kada bismo još mogli štogod od njih naučiti. Ili, barem, pitati ih! Imao je, dakle, Otac pravo, a imao bi i danas: “Moraš prihvatiti pravila! A moraš imati i vremena! Ovo je igra koja traje. I – koja će trajati!” No, i naknadna sreća je – sreća! Rekoh, nema kronologije i u carstvu smo anakronizama, pa umjesto da iskoristim prigodu i upitam oca kako mu je tamo gdje je već godinama, upita on mene: “Kako si, sine? Kako odolijevaš ovoj neželjenoj izolaciji? I ovim utvarama virusne dokolice!” I dok sam se još snalazio što odgovoriti, on nastavi istom bojom optimizma u glasu: “Sve dođe, ali i sve prođe, ne brini! Tako će biti i s ovom pošasti, siguran sam! A Rijeka? Također, ne treba brinuti! EPK će uspjeti! Znaj: nakon produžetaka i neriješenog rezultata – pobjeđuje se na penale!” U Novom Vinodolskom, konac ožujka 2020. Franjo Deranja rođen je 1947. u Novom Vinodolskom. Od 1968. godine je u novinarstvu (od 1975. profesionalno, u HRT-HR-Radio Rijeci). Član je Hrvatskog novinarskog društva (HND) i Društva hrvatskih književnika-Ogranak Rijeka (DHK). Živi u Novom Vinodolskom i piše (novinarstvo, beletristiku, publicistiku). U njegove naslove ubrajaju se Odrastanje, Pup stolisnika, Dioba naranče, Jedine dvije trećine, Sreće nema drugdje, Simultanka malog Mojsija, Izbriši onu poruku, molim te!, Salonski pilko, Krici s Atlantide, Slučaj admirala Petra Šimića – Strogo povjerljivo, Ponoćni carpaccio, Bubadestruktor, Tunin poučak i Snoviđenja u nesanici. Tema: Vrli novi svijet (priče o svijetu kakvog više ne prepoznajemo) Franjo Deranja 2020